Vozim se tako sa familijom, vraćamo se neki dan iz Dalmacije, s natjecanja Maslina Split 2020. (na kojem smo – YIPEEE – osvojili zlatnu medalju i Premium certifikat za naše ulje Bilini). I slušamo neki program na radiju, najavili su neki norveški jazz sastav. Počnemo mi slušati, a ono više veze ima s njujorškim R&B-jem nego s jazzom. Ugasim radio, i preko bluetootha plejam album “Moanin'” Arta Blakeya i Jazz Messengersa.
TO je jazz kakvog volim.
Art Blakey “Moanin'” (SKLADBA)
Moanin’ je naziv cijelog albuma, ali ja ću se ovdje osvrnuti samo na prvu, istoimenu skladbu.
Čim sam, dakle, stavio ovu stvar, Vedrana se nasmiješila i složila se da je to jazz žanr kojega se nadala čuti i maloprije na radiju.
Dakle, zašto je ovo tako super, da sam se uhvatio pisati blog o tome? Najprije, ovaj članak nije za jazz znalce, mada bi se neki od njih vjerojatno i složili s mojim viđenjem stvari. Ja sam amater što se jazza tiče, a – kao i većina – brzo prepoznam nešto za što znam da će mi se svidjeti na način da iz svakog idućeg slušanja saznam, čujem nešto novo.
Muzičari
Ovaj album je snimio sljedeći kvintet VRHUNSKIH glazbenika:
- Art Blakey – bubnjevi
- Bobby Timmons – klavir
- Jymie Merritt – kontrabas
- Lee Morgan – truba
- Benny Golson – saksofon
Aranžman
Ovu je skladbu napisao Bobby Timmons, pijanist na cijelom ovom albumu. Aranžman je upravo fenomenalan, premda za jazz standarde i ne toliko iznenađujući. Tema, pa bridge, “refren”, pa solo nekoliko muzičara, pa ponovo na temu i bridge, pa ponovo solo dionice, katkad drugačijeg trajanja nego što je bilo ranije u skladbi. I za kraj ponovo tema, bridge, “refren” (pišem refren pod navodnicima, jer je ovo instrumental, nema pjevanja).
Kultura muziciranja
Ovaj sam podnaslov namjerno označio uočljivijom crvenom bojom, jer sam upravo zbog toga odlučio pisati. Kultura muziciranja. Ne samo da nema “uskakanja u riječ” jedan drugome, već je zajedničko “disanje” u dinamici toliko evidentno da se ovu skladbu slobodno može staviti u čitanku pod “dinamika svirke”.
Art Blakey
Buhaina! Blakey svira toliko ukusno kroz cijelu skladbu. Kada puhači “dižu” pjesmu pojačavajući intenzitet svirke, Art ih prati u stopu. On tijekom cijele skladbe nigdje ne odskače glasnoćom => ni u jednom, ni u drugom smjeru.
Posebno je impresivan Blakeyev pristup sviranju bubnjeva za vrijeme solo dionice najtišeg instrumenta cijelog ansambla: kontrabasa. Kada Merritt krene sa svojom solo dionicom, Art se prebaci na metlice i drži puls samo po dobošu, ne čujem ništa više. Nema ni HiHata nogom na 2. i 4. dobu, nema ride činele, nema ništa osim tihog rada metlicama po dobošu. MAJSTOR.
Blakeyev swing je nepatvoren. Za sve bubnjare koji žele učiti kako se “swinga”, ne treba druga ploča, ova je i više nego dostatna.
Njegovi naglasci su toliko ukusni da bi ih čovjek pojeo. Ako i koristi bas bubanj (ja ga ne čujem) zajedno s ride činelom pri naglašavanju sinkopiranih udaraca tijekom glavne teme, on to radi toliko suptilno da je samo to po sebi predmet za zasebnu studiju!
Ostali muzičari
Ostali članovi ansambla su impresivni kao i sam Blakey, ali njih ne bum komentiral 😜 jer se ne smatram kompetentnim.
Produkcija
Ovu skladbu kad slušam i na svojim (low-mid class) zvučnicima, i to ovu do boli iskomprimiranu verziju s YouTubea, svejedno je sjajna. Vjerojatno je iskustvo slušanja na profi opremi, sa dobro očuvane ploče, blizu orgazma.
Art Blakey Moanin’ – zaključak
Vrhunska pjesma. Fenomenalna muzikalnost SVIH uključenih. Odlična produkcija za to doba (album je snimljen 1958.) Prava lekcija u dinamici sviranja i međusobnom komuniciranju bez i jedne izgovorene riječi.
Savršenstvo!
Napomena: postoji mogućnost da ćeš ispod uočiti plaćeni oglas. Ako želiš pomoći uredniku da pokrije troškove svog vremena za održavanje ovog bloga, klikni na oglas ispod. Tebi lako i besplatno, a meni koristi. Win win situacija. 😊
