Basisti o bubnjarima (prvi dio)

Uvod

U izdanju 04/98 popularnog i slavnog bubnjarskog časopisa “Modern Drummer” objavljen je članak “Bass Players on Drummers”, odnosno, “Basisti o bubnjarima“. 

Članak smatram vrlo zanimljivim i poučnim. Zato sam ga odlučio prevesti na hrvatski i objaviti na svojem blogu, sukladno zahtjevu velikog broja bubnjara da objavljujem što više toga na hrvatskom, obzirom da ne znaju svi engleski toliko dobro da bi razumjeli cijeli tekst.

Članak ću objaviti u dva dijela. Prvi dio, kojeg možete pročitati ispod, će uključivati intervju s basistima:

• Dave Bronze
• Will Lee
• Alain Caron

dok će drugi dio sadržavati razgovor sa Tonyjem Levinom, Duncanom Couttsom, Johnom Patituccijem i legendarnim Miltom Hintonom.

Iz ovog teksta će dobar dio vas koji čitate po prvi put čuti za neke sjajne basiste kao i za neke fenomenalne bubnjare (koliko vas zna za Davea Mattacksa, primjerice?) 🙂 Uključujem i linkove gdje god stignem, pa kliknite na nepoznata vam imena. Možda vam nešto od ovoga dopuni muzičke afinitete.

Pa, evo, slijedi prvi dio ovog sjajnog članka. 🙂

Basisti o bubnjarima (prvi dio)

U savršenom svijetu

U savršenom svijetu, kad god bi se bubnjar zapleo u nekom kompliciranom prijelazu po elementima, uvijek bi basist bio taj koji bi “stao na loptu”, svirajući četvrtinke dok se stvari ne raspetljaju. 🙂 Analogno tome, kad bi basist odlučio zakomplicirati život ostatku benda inzistirajući na malo zamršenijem slappingu i poppingu, bubnjar ne bi nastojao zasjeniti njegovu svaku notu, već bi za to vrijeme svirao solidni i ravni ritam. Obojica bi znali da se lako mogu vratiti na prvu dobu. A kad god bi se jedan od njih dvojice odlučio na avanturističku “eskapadu”, jednostavnim pokretom glavom ili tijelom bi onom drugom dao signal o njegovoj namjeri. Njihovo uzajamno povjerenje bi se, naravski, podrazumijevalo.

Neverbalna i verbalna komunikacija

Doima se očitim da gradimo povjerenje slušajući druge članove benda. Za vrijeme svirke, najveći dio komunikacije je neverbalan, iz jednostavnog razloga što muzička izvedba nije najprikladnija situacija za razgovor.

Postoje i iznimke kao što je pokojni velikan Buddy Rich, koji je prakticirao održavati razgovor sa svojim basistom –  za vrijeme nastupa! Velika većina nas, međutim, strpljivo čeka priliku da siđe sa bine i potom se ispuše kroz razgovore sa svojim pravim i virtualnim prijateljima i drugim kolegama bubnjarima, tražeći i njihovo mišljenje, koje ima svrhu pomoći nam da postanemo zaokruženiji kao muzičari.

Katkada je, međutim, bolje dobiti povratnu informaciju iz druge perspektive kako bi nas navela na pravi put… viđenje drugog glazbenika koji ima identičan cilj kao i mi – da se glazba osjeća dobro dok je sviramo.

Carol Kaye

Modern Drummer je kontaktirao nekoliko poznatih basista koji predstavljaju cijelu paletu glazbenih stilova i generacija. Oni su pričali s poštovanjem o bubnjarima iz njihovog života: pružili su nam neke vrijedne i sjajne anegdote i analize o uzajamnom djelovanju bas gitare i bubnjeva. Možda će vam se neke fraze urezati u pamćenje, kao što je primjerice primjedba kalifornijske studijske basistice Carol Kaye:

Bubnjari vole svirati prelaze na kraju svakih osam taktova. Problem je što tada uobičajeno ubrzaju. Ja ću ih popratiti u tempu koliko mogu. Međutim, nakon tog prelaza, obično uspore, a ja ću svirati ispred dobe kako bih pokušala malo izgladiti stvar.

Riječi Carol Kaye zasigurno pogađaju barem jednog mladog bubnjara kao munja. Kakvo otkriće: Kroz koncentraciju na našu ulogu i pretenzije – kao i na one naših kolega iz benda – naš posao u bendu postaje lakši, glazba zvuči tečnije i naši nastupi ostaju u lijepoj uspomeni. I upravo zbog ovoga, drugi ljudi će željeti svirati s nama. Stoga, draga Carol, puno hvala na tvojoj iskrenosti. 🙂

Raskomotite se i pustite basiste da govore dok mi šutimo. Na koncu konca, ako njima nećemo vjerovati, kome ćemo?

Dave Bronze

Dave Bronze je radio s masom bubnjara u svojoj karijeri. Dok je odrađivao turneje i snimanja sa Ericom Claptonom (od 1993.) svirao je u ritam sekciji uz slavnog Jima Keltnera na albumu “From The Cradle” – svojevrsnoj posveti blues glazbi.

Bronze je dugogodišnji član Claptonovog pratećeg banda, zajedno sa Steveom Gaddom i Joeom Sampleom. Dave provodi svoje vrijeme i svirajući na snimanjima/sessionima u Londonu, te sa klavijaturistom grupe Mike & the Mechanics, Paulom Carrackom.

Dave je poznati poklonik bas gitare kao bas gitare – bez pretjeranog “krcanja” na instrumentu. U vrijeme intervjua, Bronze je bio deklarirani anti-slap basist => oslanjao se na ritmičku bazu, bez puno visokih frekvencija u zvuku. Želio je samo biti “slijepljen” s bas bubnjem u zvučnoj slici.

Općenito govoreći, mladi bubnjari imaju tendenciju svirati previše. A kada se glazba ne osjeća dobro (među ostalim i kad bubnjar presvirava) onda se osjećam kao da ni ja ne odrađujem svoj posao kako treba, a  to je vrlo neugodno iskustvo.

“Svirao sam dugo sa Henryjem Spinettijem” kaže Bronze, “Što se mene tiče, on ima bolji groove od bilo kojeg drugog britanskog bubnjara. Dave Mattacks je također iznimno dobar – udara poprilično lagano, ali kad on svira, to zvuči glasno.

Omiljeni Daveovi bubnjari

“Da me netko pitao prije pet godina da načinim listu mojih najdražih bubnjara, to bi izgledalo otprilike ovako, mada ne nužno tim redoslijedom: Richie Hayward, Jim Keltner, Steve Gadd, Andy Newmark – u biti, svi bubnjari koji su svirali u Claptonovom bendu. Naučio sam puno od svih njih.

“Richie mi je bio veliki uzor davnih dana. Obzirom da sam bio naviknut na njegovu svirku – naime, svirao sam u bendovima koji su svirali covere grupe Little Feat (u kojoj je Hayward svirao bubanj) – bilo mi je dosta lako prilagoditi se na njega. Neovisno o tome, kao i uvijek, trebalo je neko vrijeme za prilagodbu jedan na drugog muzičara. On je imao stil sviranja mrvicu iza dobe.

Keltner

“Jim Keltner je definitivno imao jedinstven pristup instrumentu. Donekle me podsjećao na Beverly Hillbillies – znate već, slike onog starog kamiona s bakicom koja sjedi na vrhu, i svim onim tavama i loncima koji su visili sa svih strana…

Kada gledate kako Jim stvara u studiju, kako sjedi, češka se po glavi, gleda uokolo, petlja po kutijama iz kojih izvlači sve one smiješne male činele i bubnjeve… Potom ih postavlja oko svojeg kompleta sve dok ne dobije zvuk koji je tražio. Na jednoj od pjesama koje smo snimili, koristio je tri ili četiri para maracasa zalijepljenih ljepljivom trakom za njegove ruke, dok je u jednoj šaci držao još jedan par maracasa, a u drugoj tambourine.

Kad čovjek kasnije posluša taj album, prvo što pomisli je da je na toj pjesmi bilo nadosnimavanja bubnjeva i perkusija, ali nije.

“Jim nije bio pobornik ideje da je bubnjar uvijek odgovoran držati tempo. To je kolektivna odgovornost. Taj se čovjek igrao tempom više nego itko drugi s kim sam svirao. On savija i rasteže taj tempo uzduž i popreko na vrlo kreativan način, ali je najvažnije da se njegova svirka uvijek osjećala dobro.

Newmark

“Andy Newmark (koji je također svirao bubanj na albumu “From the Cradle”) pristupa instrumentu iz potpuno drugačije perspektive: mislim da bi on bio prvi koji će izjaviti da mu se blues kao glazbeni stil ne sviđa osobito. On je dodao snimci svoj štih, koji je bio vrlo drugačiji od ostalih bubnjara.

Gadd

“Mislim da je Steve Gadd prvi put zasvirao sa Claptonom u Royal Albert Hallu. To je bilo vrlo zastrašujuće iskustvo: sjećam se kad sam se vozio na probu, misleći “Bože, upoznat ću Steve Gadda. Kako ću se snaći?” Ali, Steve je bio duša od čovjeka. Slažemo se fantastično – i na osobnoj i na muzičkoj razini.

“Sa Steveom, moraš biti spreman na svojevrstan kompromis, jer je vrlo autoritativan oko toga gdje plasira udarce. Bit ću vam iskren – ja mu se podređujem. Neću mu se suprotstavljati i reći “Ne, ovdje je doba” – idem tamo gdje ide Steve, jer mu vjerujem.

“Dok sviram sa Steveom, ne moram ga uopće gledati kako bih znao da ćemo zajedno “sletjeti” na određenu dobu. Ionako u većini slučajeva sviram zatvorenih očiju i to nikad nije bio problem. Mi brojimo od 1 do 4 istom brzinom, što je zaista lijepo.

Preklapanje basa i kase

Na temu sinkronizacije svake note na bas gitari sa bas bubnjem Dave kaže: “To ovisi o pjesmi koju sviram. U nekim slučajevima, paše mi da sve ide ravno, na način da se svaka nota na bas gitari poklapa s notom na bas bubnju. U prigodama kada je takav pristup prikladan, osjećam se super: jednostavno se “usidrim” na bas bubanj i pustim ostale članove benda da rade što žele. U nekim drugim prigodama, takav pristup jednostavno ne zvuči dobro, npr. u blues glazbi.

Tempo

Dave ima čvrst stav o držanju tempa: “Morate biti sigurni u svoj vlastiti tempo. Priznajem da je kroz dugi niz godina nisam bio siguran u svoj. Ja sam tip čovjeka koji, u situacijama gdje se instrumenti ne poklapaju kako treba, optužim sebe: tako sam barem radio do vremena kada su se masovno počeli koristiti metronomom i ritam mašine pri snimanju, a ja bivao pozvan da nadosnimim liniju bas gitare. Tada sam skužio da je moj timing u redu i da nisam uopće imao problem s time. “Stani malo, ako je tako – onda greška nije u meni!” Moraš pristupiti situaciji znajući da je tvoj timing u razumnim granicama i krenuti odatle.

“Proteklih godina sviram s toliko puno dobrih bubnjara da – iskreno govoreći – nemam sjećanja da sam svirao i s jednim lošim. Svako malo se, doduše, možeš naći u situaciji da bubnjar nije dorastao prilici. Općenito govoreći, mladi bubnjari imaju tendenciju svirati previše. A kada se glazba ne osjeća dobro (među ostalim i kad bubnjar presvirava) onda se osjećam kao da ni ja ne odrađujem svoj posao kako treba, a  to je vrlo neugodno iskustvo.”

Will Lee

Will Lee je redoviti, dugogodišnji član kućnog benda Davida Lettermana. On ima nevjerojatnu sposobnost za definiranje brzine svirke, istovremeno dopuštajući da tempo varira sukladno “diktatu” gostujućih glazbenika. Will je “inventar” na njujorškoj studijskoj sceni, a možete ga čuti i kako pjeva – primjerice na pozadinskoj glazbi u nekim reklamama. Will zna biti iznimno brz na svojem instrumentu kad treba, no preferira layback pristup. Kaže: “Jedino vrijeme kad ne brzam je kad sviram.” 🙂

Willov prvi instrument su bili bubnjevi.

Jednostavno nema više puno loših bubnjara na sceni. Konkurencija je prevelika. Kad sam ja odrastao, u điru je bilo puno loših bubnjara i to je od mene napravilo čovjeka odgovornog za tempo benda. Nitko ne bi trebao imati tu individualnu odgovornost.

Počeci – Ringo

“Nastup Beatlesa na Ed Sullivanovom TV showu me privuklo sviranju. Bilo mi je jedanaest ili dvanaest godina i svirao sam na WFL i Leedy bubnjevima koji su bili složeni u mojoj sobi već nekih 6 godina. Nakon što sam vidio nastup tih iznimno uspješnih glazbenika koji su svirali pred ženama koje su padale u trans, znao sam da je to za mene. Usto, mogli smo vidjeti kadrove Ringa kako svira – svi su naučili nešto o sviranju baš u tom trenutku. To me probudilo i ostavilo vrlo jak dojam na mene.

Što Will kaže na uvriježeno kritiziranje da je timing Beatlesa bio “šlampav” i neprecizan? “Feel nije bio šlampav i neprecizan. Timing je koncept koji se može mjeriti metronomom. Pa što onda? Da li to išta govori o kvaliteti odsviranog glazbenog komada?”

“Imao sam priliku svirati sa Ringom na jednom od njegovih solo albuma, kao i uživo u Royal Albert Hallu sa Georgeom Harrisonom. Sve o čemu sam tada razmišljao je – čega će se ovaj cool lik sada dosjetiti – a moram priznati da je tada odsvirao neke sjajne stvari.

Buddy

“Buddy Rich je bio “zabavan” zbog svojeg stava i pristupa. Bili smo na jednom snimanju, a ja sam sjedio i mislio u sebi “Želim nestati iz ove prostorije. Ne želim zasjati na svom instrumentu, niti svirati nešto čega će se ljudi sjećati kasnije. Jedino što želim je otići!” Način na koji je Buddy tretirao ljude oko sebe nije bio dobar. Ime perkusionista na tom snimanju bilo je Crusher Bennett, ali Buddy ga je oslovljavao isključivo sa “Bruiser” (mrga): “…ali, gospodine, moje ime je Crusher.” “Aha, odlično, Bruiser, kad dođemo do ovog dijela pjesme, ti ćeš…” A želio bih dodati i to da je Buddyjeva izvedba tog dana bila otrcana, obzirom da se radilo o rock skladbi.

Cobham

Will je svirao s još jednim velikanom bubnjeva – Billyjem Cobhamom. “U ranim danima moje karijere, doputovao sam iz Miamija na audiciju za Billyjev bend Dreams. Naučio sam materijal, ali nisam mogao imati pojma kakav je gušt svirati s bubnjarem koji je toliko siguran, da ja uopće nisam morao brinuti o tempu. Jedino što sam trebao činiti je – svirati. Kakav sjajan koncept! Tempo? Da li je bio dobar ili ne, uopće nije bilo važno. To nije bilo nešto o čemu se trebalo diskutirati, imajući u vidu koliko je Billy bio ufuran u svaku notu koju je odsvirao.

Jordan

Što je sa bivšim Willovim partnerom iz Lettermanove ritam sekcije – Steveom Jordanom? “Pa… postoji i stara verzija (mladog) Stevea Jordana koji je uobičavao ubrzavati tijekom pjesme. Kroz vrijeme, Steve je počeo otkrivati koncept groovea. Vrijedi napomenuti da se oduvijek odnosio prema drugima kao kicoš – svirao dobro ili ne.

(opet) Gadd

Will je odradio puno posla i sa Steveom Gaddom tijekom godina: “Sa Steveom, čovječe… to je toliko jednostavan odnos. Osobno uvijek uspoređujem Steveovu muzikalnost sa Anthony Jacksonom (basist), glazbenikom koji poznaje vrijednost stotinu osminki, isto kao i dvije povezane cijele note. Steve je jedan od onih bubnjara koji – neovisno koliko prostora ima među notama – ti kao basist jednostavno znaš i osjetiš gdje će njegova noga sletjeti na bas bubanj. To će biti upravo tamo gdje ti želiš da bude.

Marotta

Nakon što je čuo za citat Carol Kaye o bubnjarima koji ubrzavaju tijekom prelaza, i potom, nakon što se spomenulo ime Ricka Marotte, Will kaže: “Rick Marotta je upravo suprotan toj tvrdnji. On maltene usporava tijekom prelaza! On svira kao da… znaš onaj osjećaj kad pokušavaš voziti auto dok je ručna dignuta?” 🙂

Hawkins

Will je radio i sa veteranom Muscle Shoals studija, bubnjarem Rogerom Hawkinsom. “Nakon što sam odlučio da ćemo on i ja odsvirati pjesmu do njenog kraja – ukoliko se ja samo “zakačim” na njegov feel – bilo je OK. Trebalo mi je dosta vremena dok sam izgradio osjećaj povjerenja u njega kao bubnjara. Nikad nisam svirao s bubnjarem koji se osjećao toliko laid-back, posebno kod backbeat udaraca.

“Jednom sam prilikom napravio grešku i doveo komada na snimanje. Pogledao sam na drugu stranu stakla u studiju, i vidio na njenim usnama da izgovara “Ubrzavaš!” Što kažete na to za izgradnju samopouzdanja? 🙂 To je, naravno, bio naš zadnji izlazak. Napominjem da nisam ubrzavao. Jednostavno se radilo o tome da je Rogerov time bio toliko natrag da je to rezultiralo efektom da svi ostali ubrzavaju. Međutim – nakon što odeš poslušati tu snimku – što je slučaj kod velikog broja glazbenika – to jednostavno zvuči magično.

Vezano uz aktualnu situaciju sa bubnjarima na sceni, Will ima pozitivan osjećaj: “Jednostavno nema više puno loših bubnjara na sceni. Konkurencija je prevelika. Dok sam ja odrastao, u điru je bilo puno loših bubnjara i to je od mene napravilo čovjeka odgovornog za tempo benda. Nitko ne bi trebao imati tu individualnu odgovornost.”

Alain Caron

Alain Caron je u više navrata bio na naslovnici Bass Player magazina. Često osvaja glasove čitatelja, te ga se obično identificira sa tečnim i jasnim stilom sviranja bas gitare. Caron je fusion basist u kvebeškom bendu UZEB i trenutno živi i radi na ruti Montreal – New York – Europa.

Mislim da se previše pažnje posvećuje sviranju ispred ili iza dobe. Osobno mislim da je ta spika sranje. Ja slušam bubnjara i sviram s njim i pokušavam klapati s njime. Preslušavam snimke koje sam radio s više različitih bubnjara i uočavam da i ja sviram drugačije od snimke do snimke. Svjestan sam toga da imam tendenciju “gurati” tempo, ali kako postajem stariji i iskusniji, i moja svirka je opuštenija.

Chambers

“Teško je naći bubnjara čiji “unutarnji sat” ostaje stabilan kroz cijeli nastup. Dennis Chambers, primjerice, zna svirati potpuno free i neovisno o ostalim instrumentima, ali mu je tempo nepogrešiv štogod svirao. Neki bubnjari znaju ući u groove i to se neko vrijeme osjeća lijepo, ali potom odluče odsvirati prelaz i – ops – tempo se malo promijeni. To nije slučaj s Dennisom.

“Stil svirke nekih bubnjara ne mora nužno odgovarate vašem. Što se mene tiče, primijetio sam da – što je bubnjar bolji muzičar, to je lakše svirati s njim. Sve više modernih glazbenika je sposobno svirati različite glazbene stilove, dok je prije nekoliko godina bilo drugačije – morao si se isprofilirati i biti specijalist za jedan stil. Neovisno o tome koji stil bubnjar svira – njegova prva kvaliteta mora biti stabilan tempo (unutarnji sat).

Acuña

“Osobno sam proučavao kubanske ritmove da bih znao kako se prilagoditi bubnjarskoj dionici u tom stilu. Nedavno sam u Njemačkoj odsvirao koncert sa Alexom Acuñom i mogu vam reći da kad Alex započne sa ritmom, to nije funk! To je nešto potpuno drugo, ali svejedno zvuči sjajno. Acuña je fantastičan bubnjar upravo iz tog razloga. On poznaje sve ritmove i zna da postoje pravila zašto conguero svira ovo, a bonguero svira ono. Tako se stvara autentični zvuk. Ukoliko jedan član benda ne svira ispravno svoju dionicu, struktura se raspada – baš kao u jazzu, gdje se hi-hat mora osjećati na drugoj i četvrtoj dobi i davati basistu da “diše”.

“Mislim da se previše pažnje posvećuje sviranju ispred ili iza dobe. Osobno mislim da je ta spika sranje. Ja slušam bubnjara i sviram s njim i pokušavam klapati s njime. Preslušavam snimke koje sam radio s više različitih bubnjara i uočavam da i ja sviram drugačije od snimke do snimke. Svjestan sam toga da imam tendenciju “gurati” tempo, ali kako postajem stariji i iskusniji, i moja svirka je opuštenija.

Brochu

“Zašto se s nekim ljudima slažeš bolje u odnosu na neke druge? Isto je i s basistima i bubnjarima. Nakon 17 godina sviranja sa Paulom Brochuom, mi samo zatvorimo oči i – u “zoni” smo. Nije bilo lako naći bubnjara za moj bend UZEB, koji zna svirati otvoreno i snažno i istovremeno imati izvrsnu osobnost, odnosno biti čovjek s kojim se želiš družiti. A Paul je jedan od takvih, i još k tome s ugrađenim satom. 🙂 Kroz cijelu izvedbu, čak i ukoliko malo ubrzamo stvar, uvijek smo povezani.

Garibaldi

“David Garibaldi (bubnjar grupe Tower of Power) je nedavno odradio turneju s mojim bendom. Upravo je nevjerojatan. Ima takav groove da možeš odbrojati tempo pjesme na početku, a on će ostati baš u tom tempu sve do kraja pjesme.

Ostali heavyweights

Tko su još neki bubnjari koje Alain cijeni? “Svirao sam sa Terryjem Clarkeom. On mi je jedan od omiljenih jazz bubnjara. Trio sa Jim Hallom i basistom Donom Thompsonom je jedan od najboljih jazz tria koje sam ikad čuo, rame uz rame sa Billom Evansom, Paulom Motianom i Scottom LaFarom. A da i ne govorimo o Peteru Erskineu. Kako taj čovjek istovremeno spaja snažnu svirku i fluidnost – to je nevjerojatno.”

Zaključak

Toliko za ovaj prvi od dva nastavka serijala “Basisti o bubnjarima”. U idućem postu prevest ću ostatak članka, i moći ćete čitati citate Milta Hintona (svirao sa Papa Jo Jonesom, Buddy Richem i mnogim, MNOGIM drugima), Johna Patituccija, Duncana Couttsa i Tonyja Levina.

Thx na čitanju!

Napomena: postoji mogućnost da ćeš ispod uočiti plaćeni oglas. Ako želiš pomoći uredniku da pokrije troškove svog vremena za održavanje ovog bloga, klikni na oglas ispod. Tebi lako i besplatno, a meni koristi. Win win situacija. 🙂