Uvod
Po preporuci koju mi je dao frend (i gitarist) Saša Čabaravdić, preslušao sam prvi album grupe Gordian Knot. Album je snimljen 1999. godine i uključuje all-star ekipu progresivnog metala: Sean Malone na bas gitari (njegov je i cijeli projekt), Sean Reinert na bubnjevima, te gosti među kojima su i Trey Gunn (King Crimson) i John Myung (Dream Theater), te još nekoliko probranih muzičara. Za one koji ne znaju, Reinert i Malone čine ritam sekciju jednog od mojih najdražih bendova, grupe Cynic.
Sean Reinert (lijevo) & Sean Malone (desno)
Meni se album sviđa. Nije mi za ocjenu 5/5, ali za 4/5 jest. Fale mi vokali => album je u potpunosti instrumentalan. Nedostaje mi na momente i “zanimljivosti” u kontekstu aranžmana onih kompozicija koje uključuju “cjelobendovsku” svirku (onih koje nisu “ezoterične”).
Recenzija
Pri prvom slušanju mi se činilo da su pjesme “Code/Anticode” i npr. “Singularity” gotovo identično aranžirane u smislu fraza koje čine glavnu strukturu kompozicija (čitaj: klasični B3 trio aranžman, koji me vrlo često podsjeća na npr. bend Niacin), a analogno tome, činilo mi se da su i “atmosferske” kompozicije (“Megrez” i “Srikara Tal”) kreirane na sličan kalup. Čak i dinamika albuma je predvidiva: malo ezoterike, malo rokanja.
Ono što je neporecivo jest naslušanost i tehnička potkovanost glazbenika koji su sudjelovali u projektu, gdje – premda sam zbog njega krenuo slušati ovaj album i premda je njegov projekt u pitanju – Malone NIJE u prvom planu. Ovo je istovremeno i veliki kompliment muzičaru tog kalibra => on je napisao većinu pjesama, a svejedno nije sam sebe stavljao u prvi plan – ni aranžmanski, ni produkcijski.
Sean Reinert je, kao i na drugim albumima na kojima je učestvovao, jednom rječju fantastičan. Neke pjesme s albuma nisu u 4/4 mjeri, ili pak on, sviranjem specifičnih ritmičkih uzoraka, napravi ugođaj i osjećaj kao da se ne radi o 4/4, a ipak je ta mjera u pitanju. Međutim, po mom sudu, ne radi se o “kompliciranju radi kompliciranja”, već o zanimljivom i inteligentnom donošenju odluke koji ritam svirati preko melodije. Čak i linija bas gitare na momente nije “sinkro” s dobošem i kasom, te se “prelijeva” preko bubnjarskog upbeata i downbeata (npr. u “Code/Anticode”), što samo dodaje na zanimljivosti cijele priče.
Treba naglasiti i meni prekrasnu “obradu” Bachove kompozicije “Komm, süßer Tod”, gdje je Malone odabrao koje dijelove originalne kompozicije uključiti u svoju skraćenu verziju. Vrlo emotivna skladba, koja preko “sint-tepiha” zvuči tako da se čovjek naježi.
Produkcija
Album je producirao Trey Gunn, koji je tada svirao u poznatoj prog rock grupi King Crimson. Produkcija cijelog albuma je sjajna. Što se bubnja tiče, Reinert ovdje zvuči malo drugačije nego na albumima grupe Cynic (drugačiji sound tomova, drugačiji odnos volumena činela u odnosu na komponente seta bubnjeva) – vrlo osvježavajući i autentični “fusion sound” bubnjeva.
Poslušajte i sami ovaj odličan album, pa prosudite:
Napomena: postoji mogućnost da ćeš ispod uočiti plaćeni oglas. Ako želiš pomoći uredniku da pokrije troškove svog vremena za održavanje ovog bloga, klikni na oglas ispod. Tebi lako i besplatno, a meni koristi. Win win situacija. 🙂
