Davno nisam objavljivao na svojoj stranici. Bijah zauzet drugim obavezama, prvenstveno maslinarstvom i svim pratećim aktivnostima koje idu s time. Tome dodaj još daily job, relativno česte nastupe s bendovima u kojima sviram, obiteljske obaveze, pripremu i glavnu sezonu iznajmljivanja apartmana… 😓 Lako dođeš do zaključka gdje sam i što sam.
Bina
Želio sam s vama podijeliti ono što uvijek osjetim kad se nađem na binama različite veličine. Nije isto nastupiti u malom klubu/ kafiću i na velikoj bini. Barem meni. U proteklih 7 dana sam imao priliku jednom nastupiti u beach baru, bez bine, svirka na istoj razini s publikom, vidiš svačiju facu kad prođe pokraj tebe. Potom, tjedan dana nakon toga, nastup na velikoj bini, s istim bendom.
Male pozornice
Big Wave band – “Ramble On” (dio pjesme), uživo u beach baru Come Back, Rovinj (08.09.2018.)
Velike svirke
Big Wave uživo na velikoj bini povodom fešte Sv. Fume u Rovinju (14.09.2018.)
Osobno mi se uvijek lakše “ufurati” u svirku na malim binama/ u malim prostorima. Čim je intenzivniji kontakt s publikom, meni je svirka osobnija i osobnije se izražavam kroz instrument. Analogno, što je veća bina i veća udaljenost od publike, svirku percipiram “sterilnije”. Naravno, to ne znači da se ne trudim na velikim binama. Jednostavno… ne osjećam bend i mjuzu na isti način.
Meni su zakon bubnjari kao što je Gene Hoglan, koji i nakon brojnih nastupa tijekom brojnih turneja s bendom Testament, i premda se radi o velikim binama, daje svoj “šugo” i vidi se da je “u zoni”:
Velike svirke obično znače pozitivne stvari: više publike, bolji zvuk, bolju opremu, bolju… zaradu (!). Ali, male, znojne, intimne svirke su moj favorit. Kad vidiš iz prve ruke da netko prati što radi gitarist, kad zezne bubnjar i točno gdje, kad zapne palica o nabor na hlačama pa umjesto lijevom rukom moraš odsvirati notu na dobošu desnom… To je sve dio te ljepote.
Kako je kod vas? Koji je vaš omiljeni setting za svirku?
Bubanj za kraj
Da ne zaboravim… na ovoj zadnjoj u nizu svirci na velikom stageu, bio je postavljen bubanj, koji je tako lijepo zvučao iz pozicije bubnjara… Kad sam vidio da se radi o ekonomičnoj verziji Gretsch kompleta, bilo me baš briga. 🙂
Sound na bini je bio tako dobar, tomovi su se čuli tako lijepo… bas bubanj je imao tako fini topli boom… doboš svoj crack… Što se mene tiče, mogao je u pitanju biti i USA Custom.
Skužiš da nije bitan ni brand ni model… kako sam svirao na DW-ima koji nisu bili u monitoru za bubnjara (pa su imali feel kao da sviraš po kartonu na open air bini), tako sam svirao i na – Gretsch Energyju (eto ga na slici ispod => baš takav set), kojeg te večeri ne bih mijenjao ni za što. Fantastičan feel i sound.
Gretsch Energy komplet bubnjeva
Slobodno baci komentar ispod o svojim iskustvima na različitim binama. Bilo bi mi drago čuti druga mišljenja.
Thanx, peeps!
Hteo sam da dodelim komentar jer sam i sam bubnjar još od sredine devedesetih. Imam 36 god. Imam mnoga iskustva na binama ali bitno je i ono koje imam sa uličnih svirki u Beogradu. Moj drugar Dimitrije je danas saksofonista i docent u Dortmundu, Nemačka na jazz odseku. Nama dvojici je u jednom periodu, uz Duleta, takođe saksofonistu kao što je i Dimitrije, bilo moguće na stotine nastupa na beogradskim ulicama, a bend je nekad bio i daleko brojniji. Namerno govorim o uličnoj svirci kao često izrazu same bede u muzičara, a koji je toliko možda i više iznad bilo kakvih klupskih i nastupa na velikim binama, koje takođe imam. Ipak, svaki vid nastupa za bubnjem, po meni, jeste lepa i dobra prilika da se to nešto jako lepo kao živi nastup i iskaže. Ali. meni je i za osudu, pa moram takođe i to naglasiti, kako i koliko lako u muzičkom poslu rade tzv. “veze” i prolaze lako tipovi, koji idu na mišiće i koji su skloni kompromitovanju, što je ovde malo pominjanje delića čitave jedne priče iz nekakve moguće knjige koja se o tom problemu može ispisati. Hvala!
Boris, hvala na komentaru. Meni je kod muzike najljepše upravo to što ima mjesta za sve. Ovo o čemu pišeš, o vezama u muzičkom poslu: ja nisam na visokom/ profi nivou bavljenja da uopće komentiram, moj je fah prvenstveno klupska svirka. Kod nas postoje “veze” u kontekstu velikih nastupa i A-liga ugovora, ali s time se ne petljam, a ni ne želim. U načelu, da se želim baviti muzikom na toj razini, u startu bih morao vršiti kompromise, a to ne želim. Muzika je meni strast i “ispušni ventil”. No, sigurno je da problematika o kojoj pišeš postoji i da bi se time trebalo pozabaviti u nekoj drugoj temi. 🙂 Sve najbolje u 2019. ti želim!
Hvala i svako dobro i vama! Upravo sam i hteo da naglasim, čitajući još jednom naš kraći dijalog kapiram, da ta sloboda, u svemu ne samo muzici, je verovatno jedna od najbitnijh stvari i presudna za pun smisao sviranja. Pogotovo u umetnosti pustiti čoveka da radi što voli i hoće, a na bini to iskazati nije lako, je jako bitno. Zato otuda, iako mi tema pri kraju malo maši, moja potreba da izrazim i ono drugo na kraju rečeno da je velika šteta u principu ta nečasna i nepoštena borba zarad uspeha, a što i jeste moja poenta – koja se toliko često odvija na velikim binama, scenama… Puno hvala na odgovoru! 🙂 Velika podrška za ovakve sajtove, da ih je više!