Veliki broj bubnjara (i glazbenika općenito) se “pali” na tehničku dominaciju u svirci. Međutim, kako čovjek postaje stariji, a muzičar iskusniji :), vremenom dolazi do spoznaje da je tehnička umješnost neuporedivo manje važna od naslušanosti i sposobnosti sviranja autentično unutar glazbenog stila u kojem se svira.
Neki dan sam na radiju čuo dvije pjesme, koje spadaju u kategoriju “bubnjarske nesavršenosti”. U oba primjera, bubnjari su daleko od metronomske točnosti, ali to nema baš nikakvog utjecaja na činjenicu da su te stvari sjajne.
Znači: nesavršeno, a super! Kako to? Kako može pjesma bez besprijekorno odsvirane bubnjarske dionice spadati blizu kategorije “sjajnoga”? Može, i još kako.
Evo prvog primjera: pjesma “Poet” američke soul&funk grupe Sly and the Family Stone.
Sly and the Family Stone
Ljepota nesavršenosti
U ovoj pjesmi, od samog početka, bubanj je čujno “nesavršen”. Doboš često “pada” daleko od dobe na koju bi trebao pasti. Ali, to je nevažno. Zašto? Zato što – u ovom primjeru – “uzorak” na hihatu nosi onaj feel između ravnoga i shufflea, koji je toliko dobar da boli. K tome, pjesma kao pjesma je super, i čuje se da svi članovi benda misle to što sviraju, te da slušaju jedan drugoga kroz cijelo trajanje pjesme:
Traljavo bubnjanje?
Drugi primjer je pjesma “Girl You’ll Be a Woman Soon” grupe Urge Overkill. Davnih dana kad sam prvi put čuo ovu pjesmu, odmah mi je upalo u uho to traljavo bubnjanje. Što idem stariji, sve mi je draže i draže. Zašto? Zato što JEST traljavo i zato što ta traljavost ovoj pjesmi daje dozu laidback feela, koja – paradoksalno – drži slušatelja na rubu kroz cijelu pjesmu. Feel koji me podsjeća na Charlie Wattsa u svojim najboljim izdanjima:
Koju posluku porati?
Za kraj ove moje današnje crtice, zaključio bih da je tehnika na instrumentu potrebna samo utoliko da muzičar može “reći” ono što želi na svojem instrumentu. Ali toliko je muzičara danas koji pričaju i pričaju, moglo bi se reći i da viču, a ne slušaju dovoljno (ili, katkad, uopće) što ostali članovi benda govore ili bi željeli reći, ali ne dolaze do izražaja.
Primjeri iznad zorno prikazuju kako pjesme u kojima bubnjar autentično pristupa muzičkom stilu u sklopu kojega svira mogu postati evergreen hitovima, bez obzira što nemaju onu kvintolu na tomovima na prelazu s bridgea na refren i, štoviše, nisu čak ni odsvirane u perfektnom “tajmu”.
Napomena: postoji mogućnost da ćeš ispod uočiti plaćeni oglas. Ako želiš pomoći uredniku da pokrije troškove svog vremena za održavanje ovog bloga, klikni na oglas ispod. Tebi lako i besplatno, a meni koristi. Win win situacija. 🙂
