Dvije od “velikih 4” metal grupa – Slayer i Anthrax – nastupile su 1.6.2016. u Zagrebu, točnije, u jednom od paviljona Zagrebačkog velesajma. Obzirom da sam u svojim mlađim danima (čitaj: prije dvadesetak godina 🙂 ) PUNO slušao ta dva benda, odluka za odlaskom na koncert nije bila teška.
Put
Tako smo se moji frendovi Bale, Hrga i Toni, te moja malenkost, spaketali u moj Premacy i krenuli prema Zagrebu, dovoljno rano da stignemo na početak svirke.
Bale i Sale
Nakon stajanja u Burger Kingu na autoputu prema Zagrebu, stigosmo na vrijeme da se čekiramo u prenoćište (hotel Zagreb) i dođemo 20-tak minuta prije početka koncerta, sasvim dovoljno da proćakulamo s našim starim frendovima iz Pule (koje češće srećemo na ovakvim manifestacijama, nego u samoj Puli) – Markom, Tomislavom i Borisom – i da popijemo 2-3 razvodnjene točene Žuje na šanku ispred hale u kojoj je trebao početi koncert.
Slayer i Anthrax u Zagrebu
Anthrax
Čim smo čuli uvodne tonove grupe Anthrax, koja je te večeri nastupila prva, ušli smo u paviljon koji je sve samo ne prikladan za koncerte. Betonsko-staklena građevina je odbijala zvučne valove na način da se jednostavno nismo mogli povezati za pjesmama grupe Anthrax, koja je btw sjajno odradila svoj posao. Započeli su s bezvremenskom “Caught In a Mosh” – kad smo u principu i skužili da na bubnjevima nije bubnjar Charlie Benante, već da bubnja izvjesni ljevak (a što smo skužili po “obrnuto” složenom bubnju i njegovoj svirci), pa smo uz malo googleanja došli do informacije da je te večeri sa Anthrax nastupio ni manje ni više nego najpoznatiji “fill in” bubnjar američke metal scene: Jon Dette. Dette je inače svojedobno uletao i u Slayer i Testament, kad god je bila neka “frka” s originalnim bubnjarima u tim bendovima.
Ukratko: Anthrax su sjajno odsvirali, ali mi nismo mogli uživati u tome, toliko je zvuk bio loš. Tu je bilo i slamanja u publici, i lijepe komunikacije na liniji Belladonna-publika, ma sve za 5. Osim zvuka. Koji je bio stravičan. U tom smo momentu već počeli smišljati metode mučenja za osobu odgovornu za organizaciju nastupa bilo kojeg benda u ovakvom prostoru.
Anthrax
Nakon cca. 50 minutnog nastupa Anthrax, uslijedila je polusatna pauza za prilagodbu bine za nastup velikih Slayer.
Slayer
Slayer su stari b(r)and, i maltene sinonim za speed/thrash metal od samih svojih početaka. Činjenica je da im je originalna postava “okrnjena” preranom smrću gitarista Jeffa Hannemanna i dvostrukim odlaskom (ili, bezobzirnije, izbacivanjem) bubnjara Davea Lombarda iz grupe. No, njih dvojicu danas mijenjanju sjajni gitarist Gary Holt (čiji je matični bend Exodus) i bubnjar Paul Bostaph. Bostaph je i ranije u dugom periodu svirao u Slayer kao stalni bubnjar.
Slayer su imali osjetno bolji zvuk od Anthrax, ali i dalje – barem po sudu mojih frendova i mene – nedovoljno kvalitetan za potpuno guštanje u ovom fenomenalnom bendu. Set lista je bila super, počeli su sa pjesmom “Repentless” sa njihovog zadnjeg albuma, pa nastavili sa “Postmortem” sa meni njihovog najdražeg albuma (Reign in Blood), pa napravili presjek cijele svoje karijere i albuma. Genijalan bend, te večeri nepravedno osakaćen sramotno i bljutavo muljavim i nejasnim zvukom. Opet smo se sjetili osobe odgovorne za odabir dvorane. Stara indijska mučenja su samo navirala jedna za drugim kao asocijacije.
Evo sjajne numere “War Ensemble“, snimljene mojim HTC 500 Desire, kao uvid u atmosferu te večeri, koja je bila genijalna. Osim zvuka. Koji je bio pravi šit.
Utisci
Sve u svemu, drago mi je da smo ponovo “osvježili” uspomene na naša odrastanja i bendove koji su nam toliko puno značili kad smo bili mlađi. I tada mi je postalo jasno kako je život čudan. Koliko smo, dok smo bili tinejdžeri, bili ludi za ovim bendovima. To je bilo više od glazbe za nas – to je bio stil života. Način kako ocjenjujemo druge ljude (“šta ti ono slušaš, mala?”), kako se oblačimo, gdje idemo, s kim se družimo. Na kraju krajeva i – što sviramo. Ali 20+ godina kasnije, barem po sebi, primjećujem da nažalost (ili na sreću?) to idealiziranje dobrim dijelom pripada povijesti. Sada se više koncentriram na stvari kao što su odabir repertoara, kvaliteta svirke i zvuk benda. Koji je te večeri bio koma!
Napomena: postoji mogućnost da ćeš ispod uočiti plaćeni oglas. Ako želiš pomoći uredniku da pokrije troškove svog vremena za održavanje ovog bloga, klikni na oglas ispod. Tebi lako i besplatno, a meni koristi. Win win situacija. 🙂
