2020. godina je počela brutalno za svijet muzičara. U siječnju su nas napustila tri vrhunska bubnjara, koji su uvelike utjecali na moj muzički ukus i razvoj. Čak i ne samo to.
Neil Peart (12.02.1952. – 07.01.2020.)
Većina bubnjara zna da je Neil Peart bubnjar planetarno poznate kanadske progressive-rock skupine Rush. Ovaj bend je vrhunac slave doživio otprilike u vrijeme kad sam rođen (polovicom 70-tih).
Moram priznati da su mi Rush prošli “ispod radara” u formativnim godinama, kada me zanimao više-manje samo heavy metal ovog ili onog žanra. Za Pearta sam saznao nakon što sam počeo pratiti magazin Modern Drummer, čiji su mi primjerci počeli “dolijetati” u ruke već polovicom 90-tih godina.
Nakon što sam vidio da je Neil uzor velikom broju bubnjara, pa tako i Mikeu Portnoyu na kojeg sam se toliko ložio polovicom 90-tih, jedva sam čekao čuti o čemu se radi. Detaljniju sam pozornost posvetio ovom bubnjaru tek nakon što sam mogao početi “konzumirati” njegove snimke na YouTubeu, početkom 2000-tih.
Ovdje ću izdvojiti nekoliko zapisa koji su meni ostali kao najdraži, s Peartovim “potpisom” koji – kada mi ga netko spomene – prvo padne napamet:
Rush – Subdivisions
Ova pjesma mi je ušla u uho odmah po prvom slušanju. Radi se o numeri s albuma “Signals” iz 1982. Neil odlično “vozi” cijeli bend sa super grooveom i odličnim rješenjima, posebice fillovima koji jako lijepo pašu uz “tepih” kojeg rasprostire sintisajzer:
Burning for Buddy
Peartovo umijeće je vidljivo i u projektima izvan benda Rush. Takav je, primjerice, bio projekt Burning for Buddy, kojeg je producirao upravo Neil. U videu ispod vidimo njegov nastup sa Buddy Rich Big Bandom u kompoziciji “Cotton Tail”. Sadrži i sjajan solo na bubnjevima:
https://youtu.be/T0gYHLkY4qA
Ono što mi je ostalo u pamćenju je Peartova osobna tragedija o kojoj sam čitao u jednom njegovom intervjuu u Modern Drummeru. U drugoj polovici 90-tih mu je poginula kćerka, da bi samo godinu dana nakon toga izgubio i svoju suprugu. Strašno. Neil je o tome napisao i knjigu, o procesu tugovanja i liječenja, te traženja volje za nastavkom življenja.
Iz svih silnih izraza sućuti nakon Neilove smrti 7. siječnja 2020. jasno je da se radilo o izuzetnom čovjeku, koji je svojim entuzijazmom i poznavanjem prvenstveno svojeg instrumenta (mada mu to nije bio jedini talent), dao ogroman doprinos sviranju bubnjeva.
Sean Reinert (27.05.1971. – 24.01.2020.)
E, ovo je boljelo. Onako, zaista. Moje društvo i ja smo doslovno stasali uz albume kao što je “Human” grupe Death i “Focus”, grupe Cynic, na kojima je Reinert maestralno zabilježio svoju magiju.
Spomenuta dva albuma su – premda je Sean imao plodnu diskografsku karijeru – ono po čemu će ga gro njegovih fanova pamtiti. I to ne samo iz razloga što je imao tek dvadesetak godina kada su ovi nosači zvuka snimljeni.
Human (Death)
Da je Seana netko pitao na ovim prostorima uobičajeno pitanje: “Gdje si bio 1991.?”, ovaj bi odgovorio: “U studiju, snimao bubnjeve za Schuldinerov bend”. Ali zasigurno tada ne bi ni sam znao kakav će utjecaj taj album imati na legije obožavatelja žešće glazbe.
Reinertovi muzički odabiri su iznimno značajni za ovu ploču i jedan su od glavnih razloga zašto je Human alfa i omega death metal žanra. Besprijekorna tehnika, ali ne samo to. Reinert je za vrijeme snimanja ovog albuma već “prerastao” žanr u kojem je tako briljirao. On je, naime, već od druge polovice 80-tih godina “uronio” u svijet jazza i fusiona (Corea, Zappa, Holdsworth…) da bi, na sreću svih nas koji volimo metal, svoje novostečene aspiracije i inspiracije ulio u izvedbu na ovom albumu, koja je ništa manje od fascinantna.
Imao sam tu sreću vidjeti Seana uživo s kolegama iz projekta “Death to All”, s kojim je izvodio razne pjesme grupe Death, među njima i one s albuma “Human”. Više detalja i utisaka s ovog koncerta mogu se naći ovdje.
Focus (Cynic)
Ne može impresivnije od albuma “Human”? Teško je povjerovati, ali može. Album “Focus” je napravio takav utisak na metal scenu diljem svijeta, da je stvorena nova “kovanica” za vrstu glazbe koja se nalazi na toj ploči: progressive metal.
Ovdje je sve sjajno. Točka. I do tad neviđeni efekti na metal albumima, i fenomenalna svirka sve četvorice uključenih u snimanje (Masvidal, Reinert, Malone, Gobel). I fantastične pjesme i atmosfera i sama činjenica da je ovaj album napravio svojevrsnu revoluciju kod dijela metal publike.
Znači, imaš ljude koji se kunu u ovaj album. To samo po sebi nešto govori. Podatak da sam i ja među njima je bitan samo utoliko što je jedan od motiva da vikend koristim za pisanje ovog članka.
Ovako ukusna fuzija metal glazbe s jazzom nije viđena otad. A mi smo imali privilegiju rasti uz to.
Sean Reinert je umro sa samo 48 napunjenih godina. Reći da je otišao premlad je malo.
Na portalu Rolling Stone magazina nalazi se fantastičan članak o ovom, sad već legendarnom, bubnjaru.
Reed Mullin (12.02.1966. – 27.01.2020.)
Originalni bubnjar grupe Corrosion of Conformity, Reed Mullin, još je jedan od mojih idola iz ’90-tih godina prošlog stoljeća.
Najprije poslušati o kakvom se kalibru bubnjara radi. Pjesma “White Noise”, baš kao i bilo koja druga pjesma s vrhunskog albuma “Blind” iz 1991. godine zorno pokazuje razinu ovog muzičara:
Tih 90-tih godina da me itko pitao kako bih volio zvučati, kakav stil bih volio svirati, odgovor bi bio “onaj bubnjar iz C.O.C. mi je najjači”. Dvojbe nema. Taj stupanj agresivnosti, a opet ne udaranje radi udaranja, već skladno muziciranje s povremeno iznimno kompleksnim dionicama… To je to. I o ovom sam bubnjaru već pisao na svojem blogu prije nekoliko godina.
Nažalost, Mullin je imao kroničan problem s alkoholom. To je ujedno i razlog zašto su ga njegovi kolege, nakon dijela reunion turneje na kojoj su svirali album “Blind” u cijelosti, izbacili iz benda. 😢
Evo snimke s probe na kojoj su uvježbavali pjesme za “Blind” reunion tour:
Ovaj dečko je još odavno skužio draž primjene swung ritmova na “ravnu” muzičku pozadinu. Ovaj se pristup čuje i u pjesmi u videu iznad.
Preminuli bubnjari
Smrt je neizbježna. Ali kad se dogodi mladim ljudima općenito… tužno je to. Još k tome kad su u pitanju tvoji idoli… čovjek počne preispitivati sve. Koliko još života ima? Kakvi su naši odnosi s našim bližnjima dok smo još tu?
Ova trojica bubnjara će nedostajati najviše svojim obiteljima, ali, srećom, njihova glazba je tu da živi s nama, obožavateljima njihove svirke, njihovih ideja i komuniciranja kroz instrument. I za generacije koje dolaze.
Napomena: postoji mogućnost da ćeš ispod uočiti plaćeni oglas. Ako želiš pomoći uredniku da pokrije troškove svog vremena za održavanje ovog bloga, klikni na oglas ispod. Tebi lako i besplatno, a meni koristi. Win win situacija. 🙂
