Kako postići da jeftini bubnjevi zvuče dobro

Uvod

Za mnoge bubnjare investicija od 1.500 € (ili više) u tzv. profesionalni set bubnjeva jednostavno nije moguća. Veliki broj bubnjara svira u malim klubovima svaki drugi vikend. Oni bi morali investirati svaku kunu koju zarade svirkom da bi mogli kupiti cjenovno najpovoljniji profi komplet bubnjeva nekog od poznatih proizvođača. Ali što je alternativa? “Jeftini bubnjevi ne zvuče dovoljno dobro“. Je li to doista zapreka za ozbiljan rad i rezultate?

Naravno, postoje razlozi zašto profesionalni glazbenici sviraju na bubnjevima u cijelosti izrađenima od javora ili breze. Vrhunski modeli bubnjeva će zvučati dobro štogod im napravili. 🙂 Za one bubnjare koji posjeduju jeftiniji model bubnjeva veći je izazov dobiti dobar zvuk, ali je itekako izvedivo. Ja sam svirao na no-name kompletu bubnjeva preko 9 godina. Moj prvi bubanj kojeg još uvijek posjedujem – vidi sliku ispod – prije nego sam kupio Yamaha DP komplet,  najjeftiniju seriju Yamahe. Još uvijek učim kako sve mogu postići da moj jeftini bubanj zvuči što bolje, te se nadam da će ovaj članak pomoći i vama da bolje zvučite. 🙂

Nakon devet godina sviranja na ovakvom kompletu, bio sam primoran naučiti štimati bubnjeve, popravljati hardware, posebice “štimere” (lugove) i shvatiti značaj korištenja novih kvalitetnih modela koža:

Kako postići da jeftini bubnjevi zvuče dobro

Najbolje bi bilo započeti našu potragu za dobrim soundom bubnjeva usvajanjem nekoliko bubnjarskih “zakona”.

Hoću imati zvuk kao Lars!

Bubnjarski zakon #1 => Nikad nećete postići da vaši bubnjevi zvuče identično zvuku bubnjeva sa vaših omiljenih albuma.

Naime, kad slušate bubnjara na nekoj snimci, zvuk bubnjeva obično ovisi o tehnoloiji snimanja. Barem onoliko koliko i o samim bubnjevima. U procesu obrade zvuka (pri snimanju) se koriste ekvilajzeri, kompresori i drugi alati kojima se mijenja autentični zvuk bubnjeva i činela. Također treba uzeti u obzir činjenicu da se albumi snimaju u kontroliranom ambijentu, dizajniranom za optimalan zvuk. Raznorazne vježbaone, garaže, barovi i klubovi u kojima većina nas svira su daleko od “kontroliranih” prostora.

Važno je da se meni bubanj čuje super

Bubnjarski zakon #2 => Kako vaši bubnjevi zvuče vama nije najvažnija stvar na svijetu.

Jedna od najvažnijih lekcija koje sam davno naučio je da moji bubnjevi i činele zvuče drastično drukčije publici koja me sluša dok sviram, nego što zvuče meni dok ih sviram. Zato su ovo prava pitanja koja si trebate postaviti:

1. Kako moji bubnjevi zvuče publici?
2. Kako moji bubnjevi zvuče ostatku benda? i… tek onda, zadnje pitanje:
3. Kako moji bubnjevi zvuče meni dok ih sviram?

Sad ću ja to uštimati da svugdje zvuči super

Bubnjarski zakon #3 => Vaši bubnjevi i činele će zvučati drukčije ovisno o prostorijama u kojima svirate

Ukoliko djelomično (ili u potpunosti) ovisite o zvuku svojih akustičnih bubnjeva i činela, najvjerojatnije je da ćete morati prilagođavati njihov zvuk ovisno o prostoru u kojem svirate. Naime, veličina prostora, visina stropa, materijal od kojeg su napravljeni zidovi, pitanje da li je na bini tepih ili nije… Sve su to neki od parametara koji će utjecati na vaš zvuk.

Ma dovoljno je dobro!

Bubnjarski zakon #4 => Vaši bubnjevi uvijek mogu zvučati bolje!

Nikada do sad nije postojalo toliko opcija kojima možemo utjecati na zvuk naših bubnjeva. Više modela/vrsta koža/opni od strane većeg broja proizvođača. Više proizvoda za “demfanje” elemenata, više odabira u segmentu elektronike… Uvijek postoji još nešto što biste mogli isprobati u potrazi za boljim zvukom bubnjeva.

Eto, sad kad smo se dogovorili oko ovih “zakona” 🙂 gdje zaista započeti?

Analizirajte zvuk svojih bubnjeva

Najprije morate definirati kako vaši bubnjevi doista zvuče ljudima za koje svirate. Postoji nekoliko načina kako to možete napraviti:

1. Snimite svoj bend iz publike, uz pomoć što bolje opreme za snimanje. Danas je za to dovoljno imati malo bolji smartphone. Dobro bi bilo ubaciti i par mikrofona koji će biti pozicionirani na mjestu gdje je glavnina publike.
2. Zamolite frenda bubnjara da svira na vašim bubnjevima, s vašim bendom, dok vi slušate u prostoru za publiku.

Ovdje je bolje ići s prvom predloženom opcijom, obzirom da je to jedini način da saznate kako vaš instrument zvuči publici kad ga VI svirate. Svakako se sjetite snimiti se dok svirate s bendom, jer će bubanj drugačije zvučati ako svirate sami, u usporedbi sa svirkom sa ostalim muzičarima.

Proučite kako vaši bubnjevi zvuče u normalnom glazbenom kontekstu. Ne morate ići za studijskom kvalitetom snimke za to. Jednostavno, napravite najbolju snimku koju možete s opremom za snimanje koju posjedujete (ili posudite).

Postoji mogućnost da ćete prilikom preslušavanja te snimke primijetiti da vaši tomovi zvuče, primjerice, premutno i u preniskim frekvencijama, za što je najvjerojatnije zaslužna udaljenost između vašeg instrumenta i publike. Ovo može imati efekt da publici svaki tom zvuči potpuno identično. Mogu se utvrditi i druge neželjene pojave: npr. da se doboš čuje “pretanko”, te da se bas bubanj gotovo uopće ne čuje, i slično.

Poboljšavanje zvuka vaših bubnjeva

Nakon što ste preslušali snimku svoje svirke i sounda vaših bubnjeva, dolazi vrijeme za odluku kakav zvuk zaista želite. Nakon što donesete tu odluku, nemojte odustajati od eksperimentiranja dok ne ostvarite taj cilj.

Štimanje

U eri Interneta postoji neiscrpan broj izvora informacija o tome kako se sve može naštimati bubnjeve. Svakako proučite tu temu, obzirom da će – u kombinaciji s odabirom koža za elemente vaših bubnjeva – štimanje činiti veliki dio u postizanju dobrog zvuka vaših bubnjeva. Tijekom eksperimentiranja sa štimanjem bubnjeva, moj odabir je uvijek naštimati svaki od elemenata kako bi oni zasebno zvučali sjajno. Potom, na kraju, napraviti male prilagodbe kako bi cijeli komplet zvučao… kao komplet. 🙂

Uz informacije koje možete naći na ovim stranicama, čekirajte YouTube, postoje zaista sjajni i korisni video zapisi o ovoj temi. Evo jednog primjera:

Primijetit ćete da – ukoliko su vaši tomovi do tada zvučali prezagušeno i mutno – ako ih naštimate u nešto viši registar, dogodit će se nekoliko posljedičnih prednosti: vjerojatno ćete izgubiti bilo kakvu potrebu za demfanjem tomova, a i vi ćete ih čuti puno jasnije za vrijeme svirke.

Konkretan problem

Razgovarao sam s jednim bubnjarom koji je imao problem naštimati svoj 12″ i 13″ tom na način da istovremeno zvuče dobro svaki za sebe, a da se ipak tonalitetno dovoljno razlikuju jedan od drugoga, kako bi i publika primijetila razliku u zvuku tih elemenata za vrijeme svirke. Nakon što je odlučio kupiti dodatne tomove, jedan od 10″, i drugi od 14″, te potpuno izbaciti 13″ tom iz kompleta, dečko je riješio svoj problem. Istovremeno, postalo mu je neuporedivo lakše i naštimati svaki od tih elemenata (10-12-14), a i dobiti uravnoteženiji distinktni zvuk tomova jedan u odnosu na drugi. Da ni ne spominjemo koliko je ta opcija bila jeftinija u odnosu na kupnju cijelog novog kompleta bubnjeva.

Eliminacija problematičnog elementa

Naravno, još jeftinija alternativa scenariju iznad (kupnji dodatnih elemenata) bi bila da se napravi drugačija konfiguracija postojećih elemenata. Npr. izbacivanje 13″ toma iz kompleta i svirka na kompletu sa 4 elementa: 12″ tom, 16″ floor tom, bas bubanj i doboš.

Zvuk doboša

Ukoliko imate problema sa zvukom doboša, moramo se vratiti na pitanje: kakav zvuk doboša želite?

Neovisno o tome kakav je vaš instrument, pod pretpostavkom da je tehnički ispravan – da mu mrežica radi ispravno, da obruči nisu iskrivljeni, da su svi vijci za štimanje na dobošu i sl. – zasigurno ćete željeti eksperimentirati s kožom po kojoj udarate. Marka i model rezonantne/donje kože nisu toliko važni, pa slobodno možete ostaviti i tvorničku, sve dok je cijela, odnosno, neoštećena.

Praskavi zvuk

Ukoliko “ganjate” praskavi sound doboša svojeg bubnjara-heroja, nabavite neku od koža koje imaju tvornički montiran obruč za demfanje (npr. Remo Powerstroke 3) i zategnite je dosta jako, kao i rezonantnu kožu. Dobit ćete suhi, praskavi zvuk koji će prodrijeti kroz zvuk pojačala vaših kolega, ma koliko ona bila glasna. 🙂

Masni zvuk

Ukoliko tražite onaj fat (masni) moćni zvuk doboša, sa dugim sustainom, sound savršen za one sentiše iz 80-tih :), bilo bi dobro u startu ne pokušavati to sa plitkim dobošem. 🙂 Ali, ukoliko imate jeftin komplet bubnjeva, za pretpostaviti je da je vaš doboš ili dubine 6.5″ ili 5.5″, s kojim ćete svakako moći dobiti ono što tražite. Naštimajte donju kožu na srednju zategnutost vijaka, a gornju naštimajte toliko opušteno, tek da se koža nigdje ne mreška.

Naravno, potom provjerite da li je ujednačen zvuk kože na jednakoj udaljenosti od svakog vijka za štimanje. Potom, premda koristite neku tvornički zademfanu kožu, vjerojatno ćete morati dodatno zalijepiti jednu papirnatu maramicu uz pomoć “izolirke” obzirom da niski štim doboša vrlo često sa sobom nosi dugačak “overtone”. Te tonove katkad nije lako kontrolirati, pa ih je često najlakše eliminirati.

Za kraj, za “masni” sound doboša, opustite mrežicu na način da – kad lagano udarite po batter koži – osjetite da se mrežice gotovo nisu ni aktivirale. Potom udarite po batter koži jako, i to po centru kože (ne rimshot), i dobit ćete svoj fat sound.

Svirka u različitim prostorijama

Osobno uvijek preferiram štimati bubnjeve doma, u miru i tišini, koje neću imati u klubu. Međutim, također sam svjestan da ću vjerojatno morati napraviti neke preinake u zvuku nakon što “sklopim” komplet na bini, te još jednom, nakon što na tonskoj probi zasviram sa cijelim bendom.

Događa se da – ovisno o tome koliko glasno ću željeti (ili će mi se dopustiti) da sviram u određenom prostoru – vršim prethodni odabir koža koje ću koristiti na svirci. Ukoliko ću svirati glasno, obožavam na tomove staviti moje Remo Pinstripe kože. Njima se vjerno vraćam neovisno o tome koliko različitih modela isprobao. Ukoliko očekujem svirati tiše, postavim jednoslojne kože, koje ću obično željeti naštimati u nešto viši registar.

Vjerojatno najvažnija stvar koju trebate znati kod štimanja tomova (koji su, moguće, najkompliciraniji za naštimati za nastup uživo): fokusirajte se na štimanje donje/reso kože – uočit ćete i sami koliko razlike u zvuku čini jedan zavrtaj jednog vijka na donjoj koži 12 inčnog toma.

Mikrofoni i elektronika

Nakon što ste isprobali sve “akustične” opcije oko rada na zvuku svojeg instrumenta, svakako se okušajte i u elektroničkim.

Mikrofoni

“Profići” često ozvučavaju svaki zasebni element i potom koriste mikser kako bi dodatno “obojali” zvuk. Imajući u vidu da ovakva opcija često košta i preko 6.000 kn, možemo zaključiti da je niti jeftina, a niti nužna za male prostore u kojima nastupa većina naših bendova.

Razmislite o varijanti ozvučavanja samo bas bubnja, kako bi se zvuk i frekvencija tog elementa mogla projicirati prema publici. Kao eventualni dodatak razmotriti okačiti jedan overhead mikrofon, kako bi se i “slika” tomova i doboša, te činela uvrstila u miks.

Postoji još jedna opcija koju neki bubnjari koriste, a to je korištenje triggera.

Triggeri

Trigger je uređaj koji prepoznaje signal udarca po bubnju. Taj signal se potom – kroz modul (izvor zvukova – često sempliranih) – šalje u razglas prema publici. Ovo je dobra opcija za manipulaciju zvuka vaših bubnjeva u iole većim prostorima. Trigeri nemaju puno smisla u malim klubovima i barovima, jer će prirodan akustični zvuk bubnjeva dominirati. Često i sam po sebi preglasan.

Olakšajte si život

Međutim, u većim dvoranama, trigeri mogu olakšati život i bubnjaru i toncu koji se bavi miksanjem zvuka bubnjeva i cijelog benda. Korištenje triggera eliminira problem sa feedbackom (mikrofonijom) i druge probleme vezane uz korištenje mikrofona. Također, trigeri se koriste samo na elementima bubnjeva, a ne i na činelama. One će se u klubovima srednje veličine sa bine čuti sasvim dovoljno.  A ako i ne, korištenje jednog para overhead mikrofona će to riješiti.

Korištenje triggera vam daje još jednu prednost, a to je da publici (a i sebi, ako imate riješen kvalitetan monitoring sustav) projicirate točno onakav zvuk vaših bubnjeva kakav želite. Baze zvukova u modulima ili u online izvorima zvukova su danas toliko bogate, da maltene nema modernog brand top modela bubnjeva (ali i vintage modela) koji nisu semplirani i spremni za vaše korištenje.

Korištenjem trigera, možete naštimati vaše elemente bubnjeva onako kako vašem feelingu najviše odgovara. Primjerice, možda volite osjećaj udaranja po jako zategnutim kožama, a koje inače ne bi projicirale optimalan zvuk elemenata prema publici.

Za primjer, poslušajte zvuk bubnjeva koje sam postigao koristeći sampleove iz baze Addictive Drums: 

[soundcloud url=”https://api.soundcloud.com/tracks/73161600″ params=”color=ff5500&auto_play=false&hide_related=false&show_comments=true&show_user=true&show_reposts=false” width=”100%” height=”166″ iframe=”true” /]

Nije loše, ha? Korištenjem triggera i vi možete imati ovakav sound uživo, neovisno o vanjskim faktorima koji utječu na zvuk bubnjeva:

Zaključak

Prečesto nas marketing raznih tvrtki pokušava uvjeriti da je jedini način da dobijemo dobar zvuk bubnjeva kupovinom novih, skupih top-of-the line kompleta. Savjeti koje sam ovdje iznio će vam, međutim, pomoći da dobijete bolji zvuk iz bubnjeva koje već posjedujete. Neovisno o njihovom cjenovnom rangu.

A u onom trenutku kad se odlučimo opravdano investirati u skupi komplet bubnjeva, bit će dobro da i taj set osposobimo da zvuči što bolje.

Napomena: postoji mogućnost da ćeš ispod uočiti plaćeni oglas. Ako želiš pomoći uredniku da pokrije troškove svog vremena za održavanje ovog bloga, klikni na oglas ispod. Tebi lako i besplatno, a meni koristi. Win win situacija. 🙂