Basisti o bubnjarima (drugi dio)

Uvod

Dobro došli u drugi nastavak članka “Basisti o bubnjarima”, koji je u originalu objavljen u magazinu Modern Drummer, 1998. godine. Za one koji nisu pročitali prvi dio, evo linka.

Sukladno najavi, ovaj, drugi dio članka, navodi izjave sljedećih basista o bubnjarima s kojima su radili:

• Tony Levin
• Duncan Coutts
• John Patitucci
• Milt Hinton

Posebna zahvala urednika ide gospodinu Miltu Hintonu, legendarnom kontrabasistu, koji je od 1930-tih svirao sa više-manje svim poznatijim bubnjarima, od Buddyja (Richa) do Zuttyja (Singletona). Milt je pristao na intervju usprkos opasno lošem zdravlju i netom odrađenoj kompliciranoj dentalnoj operaciji koja mu je otežala govor. Milt je proživio tranziciju sa swinga na bop na rock.

Basisti o bubnjarima (drugi dio)

Tony Levin

Pravi inovator u svijetu bas gitare, kontrabasa, trožičanog basa i Chapman Sticka, Tony Levin je općepoznat po svojem radu sa Peterom Gabrielom i grupom King Crimson. Odgojen kao klasični glazbenik, Levin je ranih 1970-tih godina stigao na njujoršku studijsku scenu s prijateljem iz rodnog im Rochestera, Steveom Gaddom. Tony opisuje svoj pristup kao “intuitivan”.

Imao sam puno sreće da sviram s velikim brojem sjajnih bubnjara i mogu reći da postoji velika razlika u njihovim stilovima i osjećaju s kojim sviraju. Međutim, ja ih u principu ne želim kvalitativno uspoređivati. Radije uživam u iskustvu mog sviranja s njima svaki put kad imamo priliku zasvirati.

Vinnie

“Nedavno sam završio snimanje albuma s Vinniejem Colaiutom. Vinnieu je, kao američkom bubnjaru, primarno važno naglašavati ritmičku osnovu i držati solidan tempo, što je – kako sam primijetio – puno manje važno npr. britanskim bubnjarima. Kako sam ga ja procijenio, Vinnie će obično truditi se držati solidan groove na način da je drugim muzičarima lako “ući” u pjesmu, a potom će povremeno ubacivati sitnice i ukrase radi uvrštavanja raznovrsnosti u pjesmu. Takav Colaiutin pristup meni otvara mogućnost držanja solidne baze na bas gitari, puštajući njega da svira ukrase, ili pak mogu ja odlučiti malo “odlutati” sa svoje dionice, znajući da će on držati stvari pod kontrolom.

Manu

“Manu Katché, vrhunski francuski bubnjar s kojim sam imao priliku snimiti puno albuma, uvijek želi ukrašavati i iznaći nove pristupe stanardnim ritmovima. Zaključio sam da je za mene najbolje svirati čvrstu bas liniju kad sviram s Manuom, uživajući u malim iznenađenjima koje on priprema slušateljima i kolegama glazbenicima. Povremeno, kad on procijeni da može, Manu će otići poprilično ispred dobe. Uživo, ja sviram iza dobe, ne držeći se njegovog feela, međutim, kad snimamo, uvijek pokušavam svirati zajedno s njime. Kad nastupamo uživo, teško mi je držati njegov tempo, obzirom da sam dodatno zauzet plesanjem sa Peterom Gabrielom, ili sam pak toliko udaljen od bubnjara da imam radio-odašiljač na bas gitari! 🙂

Gadd

“Steve Gadd je bio moj svojevrsni učitelj kad smo počinjali. Bio je uz mene svo vrijeme dok sam se mučio preći iz domene klasičnog glazbenika u jazz basista, a potom i u rock basista.” Koga zanima, može klikom na ovaj link pročitati transkripciju (na engleskom) Levinovog govora o ovoj temi.

“Kad sam počinjao s Gaddom, nisam imao pojma o tome što znači svirati prije dobe, a tih dana je Steve svirao poprilično ispred. Kasnije smo se obojica preselili u New York, gdje je on imao priliku slušati kako svira Rick Marotta, od kojega je “pokupio” tu laid-back tehniku.

Marotta

“Meni je bilo vrlo lako svirati sa Rickom, imajući u vidu da je moja tendencija da sviram iza dobe. Puno sam svirao i s Rickovim bratom Jerryjem, koji je naviknut svirati poprilično neobične ritmove, s vrlo naglašenim backbeatom. To je meni omogućavalo naglašavati downbeat ili pak ubacivati neke offbeat naglaske.

Buddy

“Imao sam zadovoljstvo svirati s Buddyjem Richem tijekom nekoliko tjedana, premda se desilo da je Buddy otpustio cijeli bend u tom razdoblju – da bi nas opet zaposlio idućeg dana. 🙂 Buddy je svirao s nestvarnim intenzitetom, često osjetno ispred dobe. Znate kako on izgleda dok svira – gledajući u stranu? To je zato što je konstantno razgovarao sa basistom za vrijeme svirke. Evo što je meni govorio: “Šlepaš se! Usporavaš!” Meni je bilo začuđujuće kako je – kada je imao potrebu nekoga impresionirati – znao održati taj nevjerojatan intenzitet u svojoj svirci bez ubrzavanja. To iskustvo par setova koje sam imao prigodu odsvirati s njime mi je i dan danas vrlo značajna uspomena.”

Bruford

O Billu Brufordu: “Kreativan do maksimuma. Nikad ne znaš kako će on reagirati na glazbeno okružje. Savršeni primjer: upravo sam završio snimanje albuma na kojemu sviram u duetu s njime. U jednoj pjesmi Bill svira u 3/4 mjeri, 7/8 mjeri, 12/8 mjeri i u sporoj 4/4 mjeri s izmjenom downbeata… svirao je posvuda, u onim momentima i na onim mjestima koja drugim bubnjarima nikad ne bi pala napamet.

“Mogao bih dugo pričati o ostalim bubnjarima s kojima sam svirao. Steve Ferrone – drži ritam čvrsto da ne može čvršće, puštajući dovoljno prostora za ostale muzičare iz benda da rade što god žele. Jim Keltner – također vrlo solidan, ali sa posebnim feelom u svirci, koji slušatelja natjera da pomisli da u toj snimci uopće nije potreban vokal, a da album bude savršen. 🙂 Richie Hayward – totalno originalne ideje i fraze, te unikatan osjećaj za ritam. Terry Bozzio – samo kad vidiš njegov komplet bubnjeva, znaš da te čeka potpuno novo iskustvo. 🙂

Tony ima jasno mišljenje o bubnjarima i držanju solidnog tempa: “Svaki bubnjar mora kvalitetno ispunjavati svoju ulogu držača tempa. Svi ostali faktori – originalnost, kreativnost, tehnika – slijede nakon funkcije držanja tempa. Svaki basist koji zna što radi će vam reći isto. Pomalo je tužno naletjeti na bubnjara koji je toliko okupiran svojim prelazima ili brzinom svoje svirke, da je zanemario naučiti kako ispravno držati tempo – time ostavljajući svoj bend na cjedilu.

“Nemojte nikako pomisliti da, time što komentiram mane nekih bubnjara, mislim da basiste treba poštedjeti. Ja se trudim, kao i većina muzičara, pružiti svoj maksimum, biti u skladu s kvalitetom glazbenika s kojima sviram, učiti, napredovati, i zabaviti se kroz glazbu.”

Duncan Coutts

Duncan Coutts je solidan rock basist iz grupe Our Lady Peace, koji je njegov prvi uspješni bend. Duncanov partner u ritam sekciji je odlični bubnjar Jeremy Taggart.

“Odradio sam audiciju za bend i maltene odmah potom krenuo na turneju s bendom. Trebalo mi je malo vremena da se priviknem na taj način života – ostatku benda je bilo nešto lakše, obzirom da su do tada već odsvirali 400-tinjak koncerata. Svirati s Jeremyjem je vrlo ugodno. On voli “zaleći” sa bas linijom i potiče me da zajedno radimo zanimljive dionice.

Ovo baš traži pitanje da li je baš neophodno da basist bude “zalijepljen” za svaku notu koju bubnjar odsvira: “Taj pristup je OK sve dok smo obojica svjesni što radimo i zašto to radimo.

Jeremy

“Jeremy umeće u svirku razlomljene mjere i prelaze, naglašavajući note u taktu, koje ja jednostavno ne osjećam. Prije sviranja u ovom bendu, ja sam slušao takvu glazbu, ali nikad nisam svirao na taj način.

“Tempo naših pjesama lagano varira na nastupima uživo, stoga konstantno slušamo jedan drugoga. U principu, trebalo bi biti lako svirati s bubnjarem koji je svjestan što basist radi, ali ne na način da se “ulijeni” i jednostavno ispunjava svoju “normu”, bez da motivira i inspirira basista da pokuša nešto više. Premda uživo izvodimo pjesme više-manje kao na albumu, uvijek pokušavamo unijeti neki ukras ili foru u svoje linije.”

John Patitucci

John je još jedan dobitnik velikog broja anketa “Najbolji svjetski basist”. Glavne su mu odlike elegantna svirka i sposobnost da svira različite stilove, kao i njegova prilagodljivost. Samo dajte ime bubnjara – sigurno je da će se Patitucci sjajno snaći s njime, tko god on bio. Primjerice, u vrijeme pravljenja ovog intervjua, John je besprijekorno pratio Horacia “El Negra” Hernandeza tijekom njegovog nastupa na Modern Drummer festivalu.

Ja sam poprilično prilagodljiv i nisam osjetio da mi je ikada bilo teško svirati s bilo kim od njih – taj problem se može javiti samo kod rigidnih basista. 

“Bio sam te sreće da sam bio u prilici svirati sa velikim brojem bubnjara različitih stilova i feelova.” kaže Patitucci. “Svatko tko dođe na tako visok nivo, izradio je svoj jedinstveni vokabular. Čak sam imao i priliku svirati sa Jackom DeJohnetteom i Tonyjem Williamsom – premda samo nakratko. U svakom slučaju – ne onoliko koliko sam ja želio.

Opuštenost u svirci

“Primijetio sam da, kad god sam ja bio opušten i ne prenapet, zbilja sam se zabavljao i uživao u različitim stilskim karakteristikama koje posjeduje svaki bubnjar. Neki bubnjari sviraju potpuno otvoreno, kao npr. Paul Motian, s kojim sam svirao na svojem prošlom albumu. Široki ritmovi s tzv. “slikarskim” konceptom. Naravno, svirao sam i sa bubnjarima koji njeguju “gušću” svirku, kao što su npr. Jack, Dave Weckl, Tony, Gary Novak i Vinnie Colaiuta – sve redom gospoda koji imaju više od jednog načina za kvalitetno popunjavanje prostora. Tu su bili i bubnjari kao što je Al Foster, koji zna svirati i “naširoko”, a ima i dovoljno tehničke sposobnosti za gušću svirku. Tu je i Peter Erskine koji zna pokriti zaista nevjerojatno puno različitih stilova.

“Svirao sam sa Ry Cooderom kada je s njime radio Jim Keltner, za kojega sam uvijek smatrao da se radi o Elvinu Jonesu rock ‘n’ rolla: on je počeo želeći biti novi Billy Higgins ili Elvin Jones i uvijek je imao posebno mjesto za jazz u svojem srcu, što se svakako može čuti kad svira rock glazbu. Jim ima iznimno širok ritam, baš kao i ova dvojica, i obožava neuobičajena rješenja – ne zadovoljava se standardnim ritmičkim solucijama. Isto je i sa Gaddom.

Vještina prilagodljivosti

“Ja sam poprilično prilagodljiv i nisam osjetio da mi je ikada bilo teško svirati s bilo kim od njih – to je problem koji se javlja samo kod rigidnih basista. Kao basist ne možete si dopustiti nefleksibilnost – inače ćete propustiti brdo interesantnog bubnjanja od strane različitih glazbenika s kojima možda osjećate da niste “kući”. Paul Motian svira potpuno drugačije od DeJohnettea ili Williamsa, ali je jednako važan. Gadd ima drugačiji izričaj od Colaiute ili Weckla, premda je imao izniman utjecaj na obojicu. Tony je, pak, utjecao na Vinniea baš koliko i Gadd. Radi se o evolucijskoj ekstenziji umjetnosti.

“Zanimljivo je vidjeti kako se mlađa generacija bubnjara kroz utjecaje starijih povezuju s njima, starim majstorima zanata, kao što su Art Blakey ili Philly Joe Jones. Imamo sjajne glazbenike kao što su Brian Blade, Herlin Riley i Bill Stewart koji slijede liniju koju su zacrtali stariji, te koji istovremeno u to unose fenomenalan feel i vrlo svjež pristup.

“Neki od mlađih bubnjara su “ukalupljeni”, premda vjerojatno više specijalizirani. Ili su u straight 4/4 jazzu, ili pak na funku baziranom na ravnim osminkama. Kao vođa benda, ukoliko trebaš bubnjara koji može jednako dobro odsvirati oboje, lista mogućnosti se poprilično skraćuje.

Tempo, feel i konzistentnost

“Tempo, feel i konzistentnost će uvijek biti od iznimne važnosti. Svi u bendu su zaduženi za držanje dobrog tempa. Ukoliko se drugi članovi benda oslanjaju isključivo na bubnjara i basista i ne paze na tempo, glazba pati. Svi u bendu moraju imati jako izražen osjećaj za time. Svaki individualni član benda bi morao moći svirati sam i biti generator kvalitetnog tempa za skladbu koju svira. Često je potrebno nešto više vremena dok mladi muzičari shvate važnost toga.

“Bubnjarima je često teško svirati sa intenzitetom – s mudima – ali istovremeno ne preglasno. Vjerujem da se svi trebamo baviti tim problemom, svima bi nam dobro došla vježba  u tom segmentu, baš zbog toga što je taj koncept iznimno teško svladati. Ukoliko poslušate kako sviraju Roy Haynes ili Al Foster, uvidjet ćete kako oni – svirajući tiho – totalno prže! Mladi bubnjari često nemaju razvijen takav touch.”

Milt Hinton

Milt je, srećom, sa sobom nosio foto aparat po putovanjima diljem svijeta, na taj način dokumentirajući događanja u jazz glazbi još od davnih 1930-tih. “Razmišljao sam da fotografi uvijek slikaju glazbenike onako kako nas oni vide. No, oni nas ne vide onako kako se mi vidimo. Ja sam baš želio zabilježiti one trenutke koji fotografima nisu interesantni: muzičara koji spava u autobusu na turneji između dva grada, ili neke stvari koje su nas zabavljale, ili npr. glazbenike koji slušaju snimke u studiju, gdje, kad vidiš takvu fotku, gotovo da možeš čuti tu glazbu gledajući u njihova lica do kraja uronjena u ono što su upravo snimili.”

Milt je radio sa mnogim vrhunskim bubnjarima u puno različitih situacija. Ali, koji je njegov favorit? “Imali smo ritam sekciju koja se zvala The New York Rhythm Section u kojoj smo svirali Hank Jones, Barry Galbraith, Osie Johnson i ja. Odradili smo mali milijun stvari zajedno.” Imajući na umu koliko je Milt Hinton uživao u sviranju Papa Jo Jonesa, zašto on nije bio dio tog ansambla? “Jo nije dovoljno dobro znao čitati note. Nije imao dovoljno discipline u nekoliko segmenata. Osie je odlično čitao note i mogao je svirati bilo što. Jo Jones nije bio zainteresiran za sviranje svih onih stvari koje smo mi radili. Stoga smo zvali Osieja da svira s nama.”

Papa Jo Jones

“Ali, nemojmo se zavaravati, Papa Jo Jones je bio najbolji bubnjar s kojim sam svirao. On je svoj instrument svirao kao što violinist svira svoj: on nije udarao s palicama, nikad ne bi udario jako – udario bi samo jednom, a drugi put bi odbitak palice od kože učinio svoje. Na taj način je dobijao mekši zvuk koji je tako lijepo održavao ritam. Jo Jones je bio toliko više od bubnjara – bio je pravi čovjek. Kasnije sam napravio detaljno proučavanje njegovog rada: putovao je diljem zemlje kad je bio dijete, i plesao tap sa svojim tatom u New Orleansu. Nije bio zainteresiran za novac: Bio je zainteresiran da svira onako i ono što on želi svirati.

“Album kojeg smatram odličnim primjerom kako bi bubnjevi trebali zvučati je Jo Jones Plus Two, koju je snimio neki lik u nekom malom studiju na Long Islandu. Nikad nisam čuo bubanj da tako zvuči. Naravno, bubnjar najprije mora biti sposoban isfurati dobar zvuk iz instrumenta. Zatim, tu su mikrofoni. Jonesov zvuk se sljubljivao sa kontrabasom, premda ga ne mogu točno definirati. Njegov je doboš bio tako lijepo “praskav”, a činele tako “meke”.

“Nedavno sam slušao neke ploče na kojima sam svirao sa Cab Callowayevim bendom. Na tim je snimanjima u studiju bio samo jedan mikrofon, ali neovisno o tome, moj kontrabas zvuči iznimno jasno i čisto na tim sessionima. Mi smo sami stvarali svoju dinamiku, kužiš?

Swing => Bebop

Vezano uz tranziciju sa swinga na bebop, Milt kaže: “Ako pogledaš sve one bubnjare i kontrabasiste koji su radili sa big-bandovima, i potom pokušali raditi s malim grupama, uvidjet ćeš da mnogi nisu uspjeli napraviti tu promjenu. Ja sam bio jedan od rijetkih koji su uspješno izašli iz big bandova i ubacili se u male bendove, vjerujem iz razloga što sam pokušavao slušati ostale glazbenike u bendu i prilagoditi im se.

Buddy Rich

Na pitanje da li je morao prilagoditi svoj stil sviranja svakom bubnjaru s kojim je svirao, Hinton odgovara: “Da, morao si to raditi, imajući u vidu da su neki bubnjari svirali prije dobe, a neki baš na dobu. Svirao sam i sa Buddyjem Richem i sa Geneom Krupom, i to su bila dva potpuno drugačija iskustva. Gene nije ni približno svirao ispred dobe onoliko koliko je to činio Buddy. Njihovi su bubnjevi također međusobno zvučali puno drukčije.

“Buddy me je jedno vrijeme koristio kao “izvor” basista za svoj bend. Nazvao bi me i rekao: “Čovječe, daj mi pošalji nekog mladog basista.” Ja bih mu potom odgovorio: “Prijatelju, zadnja dva koja sam ti poslao si ubio! 🙂

Preglasni bubnjari

“Neki bubnjari su svirali preglasno. Oni dobri su znali kako dignuti intenzitet svirajući tiho. Snimao sam albume sa Artom Blakeyem i Buddyjem DeFrancom. Čovjek je morao malo jače “zakopati” po kontrabasu tijekom svirke sa Artom, obzirom da je imao tešku ruku.

“Shelly Manne je bio dobar muzičar. Znao je kako svirati sa svakim i uvijek je slušao za vrijeme svirke. Ocijenio bih njegov tempo kao točno na dobu. Prije nekog vremena sam svirao s njime u Japanu sa Teddyjem Wilsonom. To je bilo jedno od mojih najljepših muzičkih sjećanja. Odradili smo turneju i po Europi.

“Svirao sam sa Steveom Gaddom kad je počinjao. Harry Lim je imao diskografsku kuću i bio je jedan koji je pomogao Gaddu u njegovoj karijeri. Imao sam sreću svirati sa zaista velikim brojem sjajnih bubnjara. Jednom sam prigodom napravio popis svih bubnjara s kojima sam svirao: započinjala je sa Kaiserom Marshallom i Baby Doddsom. No moj pravi početak je bio sa Zuttyjem Singletonom – New Orleans jazz.

“Uvijek me zanimalo svirati s dobrim muzičarima. Uživao sam u sviranju i dobro sam se slagao sa svima, pa se događalo da me svi zovu da sviram s njima.

Uistinu, riječi mudrosti.

Zaključak

Nema ništa važnije od slušanja drugih glazbenika s kojima svirate.

Ako slušate samo svoju izvedbu, em ćete ostati uskraćeni za silni talent i trud vaših kolega u bendu (koje ne slušate), a em će oni biti svjesni da “pričaju” ali ih ne slušate. Imajući u vidu da je glazba neverbalno pričanje priče, to bi bio pandan ne slušanju svojih sugovornika, a to zaista nitko ne voli.

Pričajte svoju priču kroz svoj instrument, no katkada je recept za vrhunski razgovor pustiti sugovornika da kaže ono što ima. Tek potom znati prepoznati vrijeme da obogatite razgovor svojim znanjem i iskustvom.

Napomena: postoji mogućnost da ćeš ispod uočiti plaćeni oglas. Ako želiš pomoći uredniku da pokrije troškove svog vremena za održavanje ovog bloga, klikni na oglas ispod. Tebi lako i besplatno, a meni koristi. Win win situacija. 🙂